Kada godine pritisnu svaka nevolja kao da je sto puta teža nego što jeste. Sve se nekako preokrene, pa ono o čemu se nekada nije ni razmišljalo postane tužna zbilja. Tako je i Olga Caušević, iz Potkraja, nekada mislila da joj samoća neće biti teret, a danas ona joj je najveći nevoljni drug. Skoro tri decenije živi sama u Potkraju, selu udaljenom nekoliko kilometara od centra Danilovgrada. Otkako se razboljela prije pet godina zavisi od dobrih ljudi. Zbog toga se i obradovala ekipi „Dana” kada su je posjetili i obezbjedili paket „Banke hrane”. Kaže da će joj puno značiti, jer je već dugo noge ne slušaju, pa ne može ni do dvorišta, a kamoli do grada da kupi ono što joj je potrebno.
- Hvala vam što ste se sjetili usamljene starice. Dođite i još koji put i to bez paketa. U posljednje vrijeme od hrane mi mnogo više znači da nekoga vidim i porazgovaram - kaže Olga.
Ona prima penziju i to minimalnu u iznosu od 80 eura. Ipak, ne žali se, jer joj sve manje treba, pa se i od tog iznosa nekako sastavi kraj sa krajem. A čim se malo razvije razgovor Olga ne može, a da ne pomene gerontodomaćice Crvenog krsta iz Danilovgrada (Marinu Popović i Olgu Marković). Da njih nema, kaže starica, osjećala bi se kao da je sama na svijetu.
– One su mi sve. Obiđu me često, pomognu da spremim po kući, skuvaju ručak i donesu što mi je potrebno. One su moje oči i ruke i, neka da bog, da nastave da obilaze stare i nemoćne. Niko ne zna kako je kada se ostari i šta tada znači razgovor s nekim. To je pravi lijek za staračku dušu - priča Olga.
Ona kaže da je poslednjih godina većinom u postelji, „spopao je neki nezdravi kašalj” i otežano diše. Često zove ljekare i Hitnu pomoć, oni joj donesu ljekove, pregledaju i daju savjete, ali brzo i odu. Tada opet u Olginom domu zavlada tišina, koja je najteža bolest od koje nema lijeka.
U Olginom domu nema kupatila, pa mora da ide u dvorište da se umije. Dok se moglo nije bilo teško otići do česme, ali danas je za Olgu i to prava avantura.
- Iako su Marina i Olga bile kod mene prije nekoliko dana jedva čekam da dođu opet i nadam se da me neće zaboraviti - priča starica iz Potkraja.
I.M.
Brižan dječak iz komšiluka
Kada smo Olgu nedavno posjetili kod nje smo zatekli omalenog dječaka iz komšiluka. Nije želio da kaže kako se zove, ali često dolazi kod starice, pita je da li joj šta treba i posluša. Olga ga je prigrilila kao svoje dijete.
- Vidi i on da sam sama, pa skoro svaki dan me obiđe. Odnese smeće i uradi oko kuće što može malenim rukama i velika mi je podrška. Neka bog da svaku sreću njemu i njegovim roditeljima koji su ga naučili da treba pomoći starijima. Nadam se da je ovakve djece sve više – nada se Olga.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.